Kinda feels like deja-vu?
Posve mi nije jasno čemu ikakav post bez niti vodilje.
Pričam ti priču, pričam ti bajku.
Sanjam obojane živopisne snove. Čemu?
Samo spavaj. Spavaj, prazne glave. Spavaj, bez razmišljanja.
misli confused u 1. srpanj 2009 18:39:40 | 2 komentara
Ja sam dijete jer jedem Čokolino.
Ja sam dijete jer se smijem onda kada ne bih trebala.
Ja sam dijete jer ostavljam stvari svuda razbacane i tvrdoglavo ne želim pospremati krevet.
Ja sam dijete jer volim prstima razmazivati boju po papiru.
Ja sam dijete jer puno maštam.
Ja sam dijete jer se volim valjati po travi.
Ja sam dijete jer se veselim malim stvarima.
Ja sam dijete jer se ne opterećujem sitnicama svojstvenim odraslim osobama.
Ja sam dijete jer ne volim povrće. Ali ipak ga jedem.
Ja sam dijete jer volim prirodu.
Ja sam dijete jer volim biti dijete.
misli confused u 11. lipanj 2009 17:21:29 | 6 komentara
Mjesec dana bez ijedne napisane rečenice ovdje.
Što to znači?
Da dobro je.
Da se nema potrebe zapisivati svoje misli na jedno mjesto kao što je ovo.
Da se događaju druge stvari koje mi zaokupljaju um.
Željela bih prespavati idućih mjesec i pol, i probuditi se 15.07. s iskrenim osmijehom na licu.
misli confused u 4. lipanj 2009 14:56:33 | 1 komentara
'Dok budale robuju nerazumnim željama, strastima i afektima, mudar je čovjek smiren, bez afekata (apatičan)'
To je filozofija stoičke škole, koja spada pod etičko razdoblje helenisitčko-rimske filozofije.
U ovom bi mi slučaju bilo drago da me nazivaju budalom.
misli confused u 22. travanj 2009 17:22:18 | 3 komentara
Priroda je zakon.
Ciklame. I ljubičice. I nebo plavo. I sunce. I trava. I vjeverice. I dugo šetanje. I trčanje. I stabla.
misli confused u 5. travanj 2009 11:27:44 | 4 komentara
Možda je ponekad bolje da se neke stvari ne dogode. Možda je bolje da se katkad slučajno, okolnosti promijene.
Možda bi s vremena na vrijeme mogli zastati i razmisliti što nam je doista važno.
Novac? Obitelj? Prijatelji? Dostojanstvo? Inventivnost? Iskrenost? Poštenje?
I onda shvatiš da na svoj blog pišeš samo kad pucaš po šavovima. Većinom kad se nalaziš na čudnoj granici plača i melankolije. Bijesa i neodlučnosti.
Otkrivam puno, a istodobno malo.
Ljudi koji me ne poznaju, mogu shvatiti samo površinski. Oni koji me znaju, mogli bi čitati između redaka.
Zapitaš se - čemu to? Zašto bilježim samo one trenutke koje bih samo htjela prespavati? Ima toliko onih prekrasnih i sretnih, koji nikad ne nađu svoje mjesto, osim u sjećanju. Možda je upravo zbog toga.
Ne trebam ih zapisivati. Ne treba mi podsjetnik na njih. U sjećanju su mi i to je snažnije od riječi.
Bilo bi lijepo kad više ne bih trebala nigdje zapisivati svoje misli; sve bi bile upravo savršene, a život bi bio uvijek osunčano mjesto.
A možda se katkad trebaju događati i ovakvi trenuci.
Možda katkad trebam učiniti nešto što inače ne bih učinila.
Možda katkad bi bilo bolje da riskiram, a ne igram po pravilima.
Možda katkad i ja napišem dugi post, iako mi to nije navika.
misli confused u 28. ožujak 2009 22:05:17 | 2 komentara
Možda kad shvatiš da svijet nije monokromatski, život postane težak.
misli confused u 16. ožujak 2009 19:56:26 | 3 komentara
Ponekad je dovoljno otići do škole drugom cestom kako bismo razbili rutinu.
misli confused u 3. ožujak 2009 22:02:58 | 5 komentara
Budi moja uspomena.
Makar na trenutak.
Budi dio mog života.
Zatim; nezainteresirano ću te promatrati.
misli confused u 23. veljača 2009 20:42:20 | 1 komentara
Ima toliko simpatičnih ljudi koje bi vrijedilo bolje upoznati.
A nekako, ipak se to ne događa. Sve ostane na pozdravu. Na usputnom razgovoru. Na onih par minuta. (I to katkad.)
Nemam vremena.
Za ljude?
Ako za ljude nemam vremena, za što uopće imam?
Na što se sve svodi?
Možda bi bilo bolje odrediti prioritete.
misli confused u 18. veljača 2009 20:22:15 | 3 komentara
