Možda je ponekad bolje da se neke stvari ne dogode. Možda je bolje da se katkad slučajno, okolnosti promijene.
Možda bi s vremena na vrijeme mogli zastati i razmisliti što nam je doista važno.

Novac? Obitelj? Prijatelji? Dostojanstvo? Inventivnost? Iskrenost? Poštenje?

I onda shvatiš da na svoj blog pišeš samo kad pucaš po šavovima. Većinom kad se nalaziš na čudnoj granici plača i melankolije. Bijesa i neodlučnosti.

Otkrivam puno, a istodobno malo.

Ljudi koji me ne poznaju, mogu shvatiti samo površinski. Oni koji me znaju, mogli bi čitati između redaka.

Zapitaš se - čemu to? Zašto bilježim samo one trenutke koje bih samo htjela prespavati? Ima toliko onih prekrasnih i sretnih, koji nikad ne nađu svoje mjesto, osim u sjećanju. Možda je upravo zbog toga.
Ne trebam ih zapisivati. Ne treba mi podsjetnik na njih. U sjećanju su mi i to je snažnije od riječi.

Bilo bi lijepo kad više ne bih trebala nigdje zapisivati svoje misli; sve bi bile upravo savršene, a život bi bio uvijek osunčano mjesto.

A možda se katkad trebaju događati i ovakvi trenuci.
Možda katkad trebam učiniti nešto što inače ne bih učinila.
Možda katkad bi bilo bolje da riskiram, a ne igram po pravilima.
Možda katkad i ja napišem dugi post, iako mi to nije navika.