Tako tipično netipično.
Mijenjam raspoloženje - opet.
Bunim se protiv svijeta - opet.
Šutim. I gledam kroz prozor.
A u glavi metež. Strka. Panika.
Zadržavam prisebnost.
Neka vrsta testa. Neka vrsta kontrole.
Neka vrsta držanja na lancu i ne puštanja.
A onda se lanac olabavi.
Ruke mi se tresu. Glas previsok.
Nervoza. Vičem.
Ne mogu ni sa kim pričati.
Ne želim nikoga vidjeti.
Gdje je nestao moj kutak?
Želim ga pronaći i sakriti se.
Sakriti se i jesti čokoladu.
Gledajući u tminu,
Uz glazbu,
U mračnoj noći.
Sama.
misli confused u 2. studeni 2008 18:23:51 | 5 komentara